Razgovor: Miroslav Arbutina-Arbe

Arbe, otkad pratim tvoj rad, uz tebe najviše vežem pojam – vrijedan. Početkom devedesetih fotografirao si neumorno ratnu stvarnost, trideset godina poslije predano bilježio posljedice razornih potresa. U međuvremenu si mnogo radio, educirao, okupljao sisačku i širu fotografsku scenu u Siscii Obscuri… Jesi li se umorio?  

Nisam se umorio od fotografiranja, umorio sam se od stalnog dokazivanja i ubjeđivanja netaleniranih pojedinaca za bilo što, da ono što radim zaista ima svoju vrijednost. Energija se troši na obilaženje institucija, traženje, moljakanje i nakon toga se osjećaš slomljeno kao da sam prenesao tonu cementa.

Ali na svu sreću uvijek je tu moj fotoaparat, moj normabel, kojega često i ne upotrijebim, ali me istjera napolje da malo izoštrim percepciju i bar na kratko napunim baterije. 

Cartier-Bresson je rekao „,mene ne zanima fotografija, zanima me život“, pa je zavirio u svaki kutak planete, tražeći život, ostavivši za sobom tisuće fotografija. Istodobno, Josef Sudek svoje je najbolje radove zabilježio na prozorskoj dasci svoga studija i svom dvorištu. Što tebe nadahnjuje? 

Evo kao da si znao i za primjer naveo dvojicu fotografa koji su radili kategoriju fotografija koju ja najviše cijenim, dokumentarno-uličnu. Moje je mišljenje da je to još jedina kategorija fotografije u kojoj je minimalno manipulacije i jednostavno rečeno : Ili vidiš ili ne vidiš. Upravo takvi fotografi daju ti nekakav moto da istražuješ i dalje. Da se ne referiram samo na legende fotografije i kod nas ima izvrsnih fotografa u tom žanru: Igor Čoko iz Beograda, neizostavni Stanko Abadžić i za mene nedavno otkriveni Aleksandar Bonačić iz Zadra i mnogi drugi. 

Prvi si, koliko mi je poznato, u ovim krajevima krenuo u proučavanje i populariziranje starih fotografskih tehnika. Čemu to, sada kada svatko u džepu ima fotoaparat i priliku za instant slavu? 

Mogu se nadovezati na prethodni tekst: istraživanje i razočarenje koliko se fotografija minorizirala sa pojavom digitalije. Da se odmah razumijemo, ja nemam ništa protiv digitalne fotografije. Nebitno je na koji si medij zapisao svjetlo. Problem je u post produkciji gdje fotografija gubi svoj identitet i nije to više zaustavljen trenutak, već prekomjerno manipuliranje.

I sam sam upao u takvu zamku i koristio filtere do karikature. U jednom trenutku nešto se prelomilo i ne pretjerujem, razmišljao sam o prestanku bavljenja fotografijom. Poslova je bilo sve manje, svi su postali fotografi. Igrom slučaja, ako slučajno postoji, naišao sam na fotografije mokrog kolodija i naravno da sam pomislio da je to nekakav photoshop filter. Međutim bio je to tekst o tečaju kojega je vodio Miša Keskenović. Stupio sam u kontakt sa Mišom i završio tečaj u Novom Mestu. Bilo je to prije 10 godina. I ponovo sam upao u “zamku“ kao i sa photoshopom, jer sam istraživajući mokri kolodij saznao za masu starih tehnika izrade fotografija. Danas ih radim 8 i to je malo previše. Treba se ograničiti na 2-3 i svladati ih što je bolje moguće. Još jedan bitan razlog je stvaranje i proces nastajanja te fotografije ispred tvojih očiju i ne manje važno, originalnost, jer bez obzira da li fotografiju radiš iz iste matrice nijedna neće biti ista, svaka je za sebe original.

Živiš i radiš u gradu u kojem je industrijski klimaks zamijenjen višedesetljetnom postindustrijskom,  post-pretvorbenom i post-ratnom letargijom. Istodobno, u Sisku – takav je barem moj dojam – umjetnička scena ima karakter i snagu. Što ostatak Hrvatske može naučiti iz primjera Siska?

Što te ne ubije, to te ojača. Možda iz tvoje točke gledišta to izgleda tako, međutim baš i nije. Mnogo je Sisčana koji su tek otišavši iz Siska stekli afirmaciju. Ponavlja se ona uzrečica “Nikad mudrac u svome selu“. Najčešće su to individualni uspjesi i jako malo njih nastavlja raditi i djelovati u Sisku. Dopustit ćeš mi da se svrstam u umjetničku scenu Siska i rijedak sam primjer koji sam ostao doma i “djelujem lokalno, mislim globalno“. 

Uz iznimku Siscie obscure, Arhiva Tošo Dabac i još ponekih pokušaja, moj je dojam da je fotografska umjetnost u Hrvatskoj – u smislu praćenja, dokumentiranja, arhiviranja, edukacije i promocije – prepuštena stihiji, odnosno samim autorima. Kako to promijeniti? 

To je tema o kojoj bi se mogle napisati studije. Prvo, trebalo bi napraviti Muzej fotografije, jedinstveno mjesto gdje bi se izlagalo i odvojio trash od kvalitetnih djela. Naravno da bi odmah nastao problem, po našem dobrom običaju, tko bi bio taj koji bi o tome odlučivao. Umjetnici su veoma tašti, a vjerojatno bi ulogu igrala i politika. Nadalje, mi nemamo foto galeriju koja bi plasirala i prodavala fotografije. Danas se sve to svodi na pojedinačne slučajeve koji su se uspjeli plasirati i na inozemno tržište. Govorim o umjetničkoj fotografiji.

Nedavno sam imao ugodne fotografske razgovore o tome tko u Hrvatskoj živi od umjetničke fotografije. Ispalo je jedan jedini fotograf, Stanko Abadžić. Ispravi me ako griješim. Mi svi ostali “tezgarimo“ sa svim i svačim i kad zaradiš nešto kuna uložiš u ono što voliš. 

Više na https://www.facebook.com/miroslav.arbutinaarbe/photos_by

Razgovor: Stanko Abadžić

Prije nešto više od šest godina u jednom si mi razgovoru, također rađenom za web, odgovorio da se Pragu vraćaš zbog svojevrsne „mentalne higijene“.  Prag je odredio tvoj fotografski stil i put, tvoja ljubav s Pragom bila je, recimo to tako, prva i prava, ali si ga kasnije višekratno „prevario“ s Parizom i Berlinom. Zašto?        

Prva ljubav zaborava nema. Ima više razloga zašto volim Prag. Taj fascinantni grad me je odredio kao umjetničkog fotografa, posebno nakon retrospektivne izložbe u poznatoj galeriji Dom Josefa Sudka,koju je organiziralo naše Veleposlanstvo u Pragu. Počela su se otvarati vrata galerija i ja sam uvidio da je moguće živjeti od fotografije i sve svoje snage sam koncentrirao na to da nadjem dovoljno galerija koje će prodavati moje fotografije i od čaga ću moći živjeti, slobodno i kreativno. Ovo posljednje mi je najvažnije.

Osim toga u Pragu sam se naučio polaganosti. Imao sam vremena, nikamo nisam zurio, polako sam u svakodnevnim šetnjama otkrivao grad i otkrivao svu njegovu ljepotu.

Berlin je posebna priča, tamo sam posljednju godinu studirao na Humboldtovom univerzitet germanistiku a danas mi tamo živi sin. Berlin je razvučen prostoran grad s novom arhitekturom, mnogo se gradi, ali je zato puno hladniji od Praga. Prag je ipak grad po mjeri čovjeka, kolikogod ga zahvaćala globalizacija. U Parizu sam boravio u Cite International des Arts dva mjeseca, živio životom Parižana a sto je Pariz značio svim umjetnicima, koji su mu išli u pohode, ne moram govoriti. U rujnu ove godine sam se ponovo vratio da završim portretiranje grada, ovaj put po finom suncu i svjetlu, jer sam prošle godine bio u zimskim mjesecima. Toliko je fotografa fotografiralo Pariz i s nestrpljenjem očekujem reakcije na moju knjigu, koja bi trebala izaći naredne godine.

Lijepo je na tvojoj fotografiji vidjeti da u Parizu djeca na ulici još uvijek igraju „školice“. Nedavno sam hodajući proveo tri nedjeljna poslijepodnevna sata na zagrebačkom Trnju i nisam na ulici vidio niti jedno dijete. Dan ranije u trgovačkom centru stotine. Što nam to sve govori?

Mislim da su djeca posvuda ista, u svojoj spontanoj želji za igrom. Samo je pitanje, može li ih se vidjeti. Fotografija o kojoj govoriš snimljena je u jednom dvorištu, to je ipak život iza fasada a ne na ulici.

Ali da trgovački centri preuzimaju uloge i mame i tate, to je očito. Ne samo potrošnja nego i kulinarstvo, kino, zabava. Oni postaju novi hramovi potrošačke i instant kulture, gdje se samo konzumira a ne kreira i stvara.

Možda se varam, ali tebe najviše oduševljavaju marginalije, ostaci vremena koja su prethodila ovom uniformiranom mileniju?   

Da, nažalost. Ovaj milenij pokušava sve uniformirati: način i stil odijevanja, nacionalnu kuhinju, žele da se ponašamo točno po njihovim receptima. Odlučuju sto je zdravo, sto ćemo jesti, sto citati, sto gledati, ali najopasnije je uniformiranje duha, odnosno njegovo pasiviziranje, ovaj milenij, odnosno globalizacija koja nam se događaju ne zanimaju kreativni ljudi već pasivni nekritični konzumenti. I u Parizu i u Pragu sam stajao u dugim redovima za izložbe a na Cvjetnom sam vidio te duge redove ali ispred H + M Shopping centra.

Jedan si od malobrojnih ljudi u Hrvatskoj koji živi isključivo od svoje umjetnosti, izlažeš na svim kontinentima, tvoje radove zastupaju neke od vodećih gal erističkih kuća s obje strane Atlantika. Žalosti li te što je fotografija kod nas tako zanemarena – od institucija, galerista, kolekcionara…? Ili nije?   

To sto smo mala zemlja ne može biti stalno opravdanje za nepostojanje foto galerija i tržišta fotografije. Evo, blizu nam je Slovenija, ona ima cak dvije foto galerije, galeriju Photon i Galeriju fotografija, iako ih je upola manje nego nas. U cijeloj vertikalnoj piramidi (postojanje časopisa za fotografije, galerija, iskusnih kritičara po novinama, specijaliziranih za praćenje fotografije, fakulteta za fotografiju, kvalitetnih kritičara koji sustavno prate fotografiju, i na kraju aukcija, koje ipak uspostavljaju tržište i rangiraju fotografe, taj lanac je pokidan i zato je fotografija još uvijek na niskim razinama, ako se želimo uspoređivati s dostignućima Češke, Slovačke, Mađarske, Estonije a da i ne govorim o Zapadnoj Europi.

Što je sljedeće? Ne sumnjam da te privlače nove zemlje, novi gradovi. Možda Kina, imam dojam da se ondje događaju važne stvari?  

Možda kasnimo s informacijama o tome sto znaci Kina i sto se tamo događa. Kina ima puno bogatih ljudi nakon otvaranja tržišta i ulaska stranog kapitala i investicija. Taj uspon motivirao je i cijeli niz umjetnika koji s lakoćom nalaze put do galerija u Europi ali i u Americi. Njihova znatiželja je velika, nedavno me kontaktirao urednik njihovog foto časopisa i zamolio za razgovor i objavu portfolija. Sam se pitam kako me je našao u moru fotografa, koji traže svoje mjesto pod suncem. A sto je slijedeće ? Želim doraditi i jadranski ciklus i objaviti to u knjizi 2013. godine.

Više na: https://abadzicphoto.com/

Razgovor: Zoran Đorđević

Prve tvoje fotografije koje sam ikada vidio bile su one „punokrvne“ crno-bijele  iz maglom obavijene Varšave. Od tog vremena prošlo je mnogo, a sada te sve češće “viđam u boji”. Na čemu sada radiš?

Boju je u moje fotografije doneo sticaj okolnosti. Snimao sam maglu u Maksimirskom parku. Motiva je bilo toliko da sam posle dva sata ostao bez filma. Dok sam razmišljao koliko ću vremena izgubiti dok odem do obližnjeg kodakovog dućana i šta će od te atmosfere ostati dok se vratim nazad, prijateljica mi je ponudila dva stara kolor filma kojima je rok istekao pre desetak godina, a koji su u njezinom automobilu proveli ne zna se koliko vremena. To je onaj poznati izazov – ako uzmeš kajaćeš se, ako ne uzmeš, kajaćeš se. Ubacio sam ponudjeni kolor u aparat i sa njim snimio trkača i biciklistu.

U prvom trenutku mi se učinilo da će to biti neupotrebljivo, medjutim, izraženo zrno i pomerene boje  dale su rezultat drugačiji od svega što se danas vidja. Kasnije sam malo eksperimentisao pokušavajući da nadjem materijal koji bi mogao dati sličan rezultat. Okrenuo sam se jeftinim kolor filmovima koji se još tu i tamo mogu naći u dućanima raznovrsne robe, gde ih skladište van frižidera. Takvim filmom snimljen je „Poslednji cirkus“.

Međutim, kolor filmom sam eksperimentisao pre nekoliko godina u sasvim drugom pravcu. Slučajno, testirajući ispravnost jednog aparata i objektiva, koristio sam kolor negativ, skenirao ga i konvertovao u crno belo. Bio sam iznenadjen kada sam shvatio da sam dobio daleko više detalja nego da sam istu scenu, istim aparatom snimio na crno belom materijalu. Primenjujući iskustva iz tog eksperimenta nastale su fotografije: „Pasarela“, „Dorćol oktobar“, „Periferija“ …)

Rad na temama koje me privlače nikada se ne završava. Pre nego što izadjem iz kuće razmislim o tome što ću snimati, o rezultatu koji želim dobiti, dodam u te kalkulacije očekivano svetlo i na osnovu toga biram opremu.

Kada izradim fotografije one idu na „test zaborava“. Moraju da odstoje bar nekoliko meseci pre nego što ih ponovo pogledam. Ako mi se i posle tog vremena učini da vrede, dobijaju svoje mesto u nekoj od kolekcija ili… zauvek nestaju.

Upravo sam završio rad na izložbi pod nazivom „Elba i galebovi“ koja će premijeru imati u Noći muzeja, 18. svibnja u Kragujevcu. Trenutno radim na rešenjima za plakat i katalog te izložbe.

Vratimo se Varšavi, odnosno starijim radovima, ali i putovanjima. Imam dojam da si mnogo vremena proveo u srednjoj Europi, ima li taj dio svijeta neki poseban šarm?

Na sever sam se trudio otići u kasnu jesen ili tokom zime. Nikako pre druge polovice listopada jer u to vreme pojavljuje se svetlo koje me fascinira. Spoj arhitekture, uređenog prostora, uređenog sistema, uz minimalan broj turista uglavnom su mi išli na ruku uklapajući se u motive koji su me interesirali.

Pre tri godine prvi put sam posetio Zagreb i ostao zatečen. U Tkalčićevoj sam prepoznao omiljene delove Praga, na Maksimiru sam video parkove Beča, Ilica ima svoj šarm, Gornji grad je mesto na kome mogu provesti ceo dan i svaku put kada tu dodjem vidim nešto novo, a u zavisnoti od svetla jedan motiv sutradan izgleda potpuno drugačije…  Za razliku od drugih velikih gradova Zagreb je po meri čoveka, ni preterano veliki ni mali, opušteno ga možete prepešačiti snimajući. Sve to ne bi bilo tako efikasno da u svakom trenu oko mene nisu bile kolege, fotografi, koji su me upoznavali sa poviješću grada, kako starom tako i novom. Na koncu je moja poslednja velika izložba „Linije“ imala 30% fotografija nastalih u Zagrebu. Nekoliko mojih poznanika i rodjaka koji su videli tu izložbu i čuli moje priče su tokom prošle godine po prvu put sa autoputa skrenuli u Zagreb, a jedna kolegica je odlučila vikend provesti u njemu. Vidim da sada i oni dele moje mišljenje o tom gradu.

Prošle godine, čini mi se, objavio si tekst o deset stvari koje trebaju izbjegavati ulični fotografi. Što si poručio i koji je bio povod? 

Iznenadilo me je kako brzo nestaje znanje. Razvoj digitalne tehnike približio je fotografiju svima. Sada je lako napraviti korektno eksponiran i oštar snimak. Grešku odmah vidite na ekranu i u sledećem pokušaju možete je ispraviti.

Međutim, većina fotografa nikad ne mrdne od tog korektno eksponiranog i oštrog snimka. Znanje o megapikselima, aktuelnostima iz sveta tehnike, unakrsnog uporedjivanja delova opreme uglavnom je sve čime barataju, ali i to je ono što su negde, na nekom sajtu pročitali i zapamtili. Malo ili nimalo toga je zasnovano na vlastitom iskustvu, proučavanju, eksperimentiranju. Za takvo znanje je potrebno strpljenje i vreme, tako da danas imamo mnogo fotografa koji odlično poznaju opremu i satima vam mogu pričati o njoj, ali kada im zatražite fotografije nemaju vam što pokazati.

Stalno navodim primer vežbe sa prve godine Odseka za fotografiju Jugoslovenskog instituta za novinarstvo. Vežba se sastojala iz dva dela. Prvi deo zadatka davao je neograničen broj filmova i neograničeno vreme sa zadatkom snimiti i profesoru doneti dve dobre fotografije. Posle predaje radova usledio je drugi deo vežbe. Profesor nas je zatvorio u učionicu u kojoj smo provodili najviše vremena slušajući teoriju, dobili smo dva sata, pravo na tri pokušaja (tri snimka) iz kojih smo morali doneti dve dobre fotografije. Preko 70% kandidata imalo je bolje fotografije nastale iz tri pokušaja. To govori da se u fotografiji mora razmišljati, pažljivo proučavati motiv, uzimati u obzir svetlo i sve tehničke karakteristike opreme kojom radimo pre nego što podignemo aparat u nameri da snimamo.

Danas me način na koji vlasnici digitalnih aparata koriste svoju opremu, podseća na taj prvi deo vežbe, kada bez mnogo razmišljanja, neograničeni bilo čime, pritiskate okidač aparata. Ogroman broj snimaka autor i ne stigne dobro pogledati, a u toj masi malo je toga vrednog. Malo ko snimanju pristupa prethodno razmišljajući o kadru i rezultatu koji želi dobiti.

Sa tih desetak saveta pokušao sam sublimirati i preneti neko dugogodišnje iskustvo koje bi onima koji to žele moglo pomoći da neke stvari u svom radu promene i tako napreduju.

Pre dve godine poznanica me je zamolila da joj objasnim šta je to kompozicija. Bezuspešno od tada pokušavam naći knjigu o toj temi. Pokušao sam na Internetu. Pokušajte i vi. Neće vam biti lako. Ali, zato je mnogo fotografskih knjiga koje obećavaju instant znanje i promociju.

Drugom prilkom, jedan prijatelj, čije fotografije vrlo uspešno već nekoliko godina obilaze međunarodne izložbe pitao me je za savet. Rekao sam mu da pokuša promeniti ekspoziciju. „… ama svi mi govore o toj ekspoziciji, šta je to?“

Shvatio sam da je ovo kritičan trenutak i da tehnologija koliko je sa jedne strane prava blagodet, toliko sa druge strane nosi zaborav suštinskih stvari u fotografiji.

Meni je u vlastitom fotografskom razvoju uvijek najvažnije bilo proučavati radove drugih fotografa, „razbijati njihov kod“ i na taj način učiti. Koji su tvoji uzori? Često si mi spominjao svoga omiljenog profesora Debeljkovića, što ti je on ostavio?  

Profesor Branibor Debeljković je veličina ispod koje je nekoliko praznih mesta pre nego što se stigne do sledećeg važnog imena.

Studirao je farmaciju u Beču i Zagrebu, a u slobodno vreme se bavio fotografijom. Tridesetih godina prošlog veka, bio je član Foto-kluba Zagreb. Kasnije se našao među osnivačima Foto-kluba Beograd. Bio je profesor na Akademiji dramskih umentosti i kako je sam govorio, do kraja života mirođija u svim foto-dešavanjima.

Profesor Debeljković je odigrao ključnu ulogu u jednom trenutku koji je mogao biti poguban u mom razvoju. Imao sam laboratorijsku praksu u dnevnom listu „Politika“. Prvi dan, prvi sat moje prakse krenuo je naopako, a da toga nisam bio svestan. Čekao sam da laborant završi sa poslom i izadje iz mračne komore kako bih mogao ući i početi sa radom. Sećam se da je izneo fotografiju formata 18x24cm i stavio je u jedan pretinac. Pogledao sam i video da je puna prašine, ogrebotina, pomalo i flekava… okrenuo sam se i rekao šefu laboratorije – Dakle, ovde ostavljam fotografije koje nisu uspele. Pogledao me je i rekao: Ne tu ostavljamo fotografije koje idu u štampu.  

–Neretuširane, flekave, ovakve fotografije ćete pustiti u štampu!!?

-Hodi sinko, pozvao me je rukom otvarajući novine. Ta fotografija ide na ovu stranu. Format je 6×4 cm. Kad je smanjimo uz raster u visokoj štampi to se neće videti. Ovi laboranti tačno znaju ispod koje granice ne mogu ići, sve iznad toga u ovom poslu je gubljenje vremena.

Ahaaaaaaa znači može i tako, pomislio sam.

Mesec dana kasnije profesor Debeljković me pozvao u kabinet. – Želeo bih nešto da vam pokažem…. Izvukao je iz ladice moje radove. Ovo su vaši radovi do pre mesec dana … a ovo je ono što radite poslednjih mesec dana … 

Sve sam shvatio. Autor mora, mora i mora stalno i uvek davati maksimum od sebe. Onog trenutka kada napravi kompromis i napravi korak nazad uz rečenicu, – ma, može i ovako… to je početak padajuće spirale kojoj neće biti kraja. To je početak puta na kome se svakim korakom lakše i brže odlazi u ponor.

Od uzora Breson, danas Jozef Kudelka i Abas, a zahvaljujući Internetu i prijateljima danas otkrivam neke fantastične autore koje su medji neopravdano zaobišli poput Finca Pentija Samalahtija.

Iako u ovim razgovorima nastojim izbjeći tehniku, ipak me zanima kako to da si još uvijek vjeran filmu?

Mene digitalna tehnika oduševljava. Ta kvaliteta, te boje, toliko detalja… nekada ste takvo što mogli dobiti sam velikoformatnim kamerama.

Dugo sam i pažljivo pokušavao odabrati opremu koja bi odgovarala mojim potrebama. Međutim, jedan događaj me je naterao da počnem razmišljati na drugi način.

Američka Kongresna biblioteka, koja je i najveća kinoteka na svetu, pre više od deset godina, počela je digitalizovati filmove za koje je procenjeno da imaju bitnu ulogu za Američku naciju. Spremili su ih na diskove sa zlatnom podlogom zalepivši na kutije nalepnicu na kojoj je pisalo – zauvek.

Nekoliko godina kasnije gotovo polovica tih diskova nije se mogla otvoriti. Nastala je panika. Nešto u šta smo verovali da je kvaliteta nove ere koja će čuvati informacije jako dugo bez ikakve promene, pokazala se kao velika greška. A siguran sam da diskovi za Kongresnu biblioteku nisu oni koje mi obično kupujemo u usputnom dućanu. Čemu se onda fotografi koji rade digitalno mogu nadati? Sav novac usmerava se u razvoj opreme za proizvodnju fotografije. Koliki je budžet namenjen za razvoj opreme i medija za arhiviranje? Ako ga i ima onda je minimalan. Kada ste čuli, pročitali da je napravljeno nešto što garantuje dugovečnost snimljenih fajlova? Poslednja vest koju sam dobio pre tri godine pominjala je  proces redigitalizacije koji fotografiju iz digitalnog fajla prenosi na celuloid koji se do sada pokazao kao neprevaziđena sigurna podloga. Budući da su moje fotografije već na celuloidnoj podlozi, a moje studentski filmovi deluju kao da su danas razvijeni, odlučio sam da ništa ne menjam. Ono što smatram svojim ozbiljnim radom ili ozbiljnim pokušajem radim na filmu. Ostalo digitalno. Mada, desi se da me sudbina me ponekad navede na zanimljivu situaciju koja završi na kartici, a ne filmu.

Kakvo je stanje fotografije u Srbiji danas? Ima li fotograf prostora za izlaganje, promociju, prodaju svojih radova?

Svake godine od svibnja, galerije, a među njima ima vrlo ozbiljnih galerija i muzeja,  počinju raspisivati konkurse za narednu godinu. Ako imate kvalitetne radove možete konkurisati i s pravom se nadati da ćete dobiti poziv za izlaganje u istom prostoru kome izlažu slikari, kipari… Jednom rečju, u ovom trenutku, fotografija je ravnopravna sa ostalim likovnim umetnostima.

Sa druge strane prodaja gotovo ne postoji. Koliko znam, u poslednjih deset godina, Muzej savremene umetnosti u Beogradu, otkupio je samo dva fotografska rada… Strani kolekcionari ponekad dođu, otkupe vrlo malo, ponajviše zbog toga što digitalni radovi uglavnom nikog ne interesuju, a od onog što je radjeno analogno vrlo malo je napravljeno i arhivirano prema strogim svetskim standardima. Autori često tek tada prvi put čuju za materijale koje su morali koristiti prilikom izrade ili arhiviranja, što nas opet vraća na znanje koje brzo nestaje. 

Tvoje su ljudske priče meni ipak najdojmljiviji dio tvojeg opusa, poput reportaža iz tvornice, ustanove za mentalno oboljele… Siguran sam da je to ujedno i najteži dio posla. Što si naučio radeći takva snimanja?

Da, te priče najviše volim, ali posle njih, emotivno, psihički… Umem biti potpuno iscrpljen i ne mogu dugo ništa snimati.

„Procedura“ snimanja je specifična. Ne možete s neba pasti među ljude snimajući oko sebe. Kamera je tu negde na ramenu da je ljudi koje želim snimati mogu videti. Uvek im kažem ko sam, što radim, što bih voleo snimati i najbitnije, nema žurbe, nema gledanja na sat.

Radnici u tvornicama su me lagano upoznavali. Ona u kojoj sam najčešće snimao imala je nekoliko kilometara dužine. Čitav mali grad od 30.000 ljudi. S kraja na kraj sam mogao cestom ili kroz hale. Naravno, put kroz halu je uvek interesantnji. Vidite gde ko radi, kako izgleda to mesto, kakvo je svetlo. Volim pričati sa radnicima, gledati što prave, kako to rade…bez namere da ih snimam. Ako me oni tokom prvog susreta  zamole da ih snimim, tada snimam. I obavezno im odnesem fotografiju, a ako ona negde bude objavljena tada im odnesem i te novine, časopis… Kada se ljudi naviknu na vas, na to da imate aparat, da snimate… rezultati su potpuno drugačiji. Oni su opušteniji, budu to što jesu… za to vreme vi upoznate njih i njihove životne priče što je važno u odabiru načina kako ćete snimati portret. Tada sve ide glatko. Aparat više nije barijera između vas i radnika. Doživljavaju ga kao alat koji ja koristim i tada ćaskamo dok svako radi baveći se svojim zanatom na svojoj liniji za proizvodnju.

Ali, ne može uvek tako. Nekada se nešto se desi u trenu i taj tren morate iskoristiti, ali čak i tada morate napraviti kontakt sa ljudima. Tu se držim saveta Alfreda Eisenstaedta: Napraviti „klik“ sa ljudima koje fotografišete jednako je važno koliko u pravom trenu napraviti klik kamerom.

Više o Zoranu i njegovim radovima na https://new.dordevic.rs/

Můj oblíbený český zpěvák

Postoji jedan pjevač – a nije ni hrvatski, ni susjedski, ni engleski, ni američki – uz čije pjesme u glavi nekada liježem, nekada se budim, a često me prate kroz dan. O njemu, jednom od svojih najdražih (kant)autora, pišem sada, gotovo dvadesetak godina otkad sam postao obožavateljom.

Bila je godina 2002., češki redatelj Petr Zelenka snimio je film Godina đavla, kvazidokumentarac o alkoholizmu, anđelima čuvarima, iskušenjima, vjeri i još koječemu… Uz šaroliku ekipu – nizozemskog dokumentarista Jana Prenta, frontnmena Killling joke Jaza Colemana, članove benda Čechomor i pjesnika-pjevača Karela Plihala – središnju rolu u filmu ima Jarek Nohavica. Moj tadašnji i današnji junak.

U jednoj od scena Nohavica i Čechomor – koji su zajedo na turneji – izvode pjesmu Kometa, koju je Jarek objavio na svom prvom albumu, objavljenom 1988. Kometa (puni naziv je “Spatřil jsem kometu”) jedna je od onih pjesama koje su me pogodile u isto mjesto i na isti način poput, recimo, Balaševićeve “Jednom” ili Predinove ” Pridi k meni”.

Jak socha Davida z bílého mramoru
stál jsem a hleděl jsem hleděl jsem nahoru
až příště přiletí ach pýcho marnivá
my už tu nebudem ale jiný jí zazpívá

O vodě o trávě o lese
o smrti se kterou smířit nejde se
o lásce o zradě o světě
bude to písnička o nás a kometě

(Kao kip Davida od bijeloga mramora
stajah i gledah, gledah u visinu
kad sljedeći put doleti, o ponosu zaludni
mene biti neće, ali nek’ drugi joj zapjeva
O vodi, o travi, o šumi
O smrti s kojom pomirbe nema
O ljubavi, izdaji, o svijetu
Bit će to pjesma o nama i kometi)

I tako me je sudbonosna kometa vinula u Nohavicino suzviježđe, kojim lagano i rado lebdim i danas. Rođen je u Ostravi, dvadesetak godina živio je u Českom Těšínu, gradu na zapadnoj obali rijeke Olze, koji je do prije stotinjak godina zajedno s – danas poljskim – Cieszynom činio isti grad. Stoga ne čudi da Jarek često na koncertima izvodi svoje pjesme i na poljskim prepjevima. U posljednjih 40 godina, Nohavica – koji je do tada radio kao radnik i knjižničar – živi i radi kao slobodni umjetnik.

Na prvom albumu – uz Kometu i ostalih deset pjesama, našla se i meni draga “Zítra ráno v pět” (Sutra ujutro u pet)

Až mě zítra ráno v pět
ke zdi postaví
ještě si naposled
dám vodku na zdraví
z očí pásku strhnu si
to abych viděl na nebe
a pak vzpomenu si
lásko na tebe

(Kad me sutra ujutro u pet
postave pred zid
Nazdravit ću zadnjom votkom
Skinuti povez s očiju
Kako bih vidio nebo
I pomisliti, ljubavi, na tebe)

Nohavica je dobroćudni, brkati, dugokosi bariton, majstor gitare i harmonike heligonke, čiji su koncerti – posebno u rodnoj Ostravi – višesatne, unisone poetske i glazbene svečanosti.

Njegov četvrti album “Mikymauzoleum” iz 1993. postao je jedan od ključnih kantautorskih albuma češke glazbe. Album otvara pjesma “Never more”:

Usedl do křesla a černý pták
sedl mu v klíně
bodlo mě u srdce když spatřil můj zrak
že z podešví mu trčí koňské žíně
Tak nás tu máte jak jste si přál
na lampu padl stín
přes psací stůl když mi vizitku dal
firma Ďábel a Syn

(Sjeo je na stolac a crna ptica u njegovu krilu
probode me u srcu kad spazio je moj pogled
iz potplata mu virila je konjska griva
Evo tu smo, kao što ste željeli
Na svjetiljku pade sjena
Preko stola vizitku mi dade
Firma Đavo i sin)

Album teških tema – o divnoj Margiti, plesačici smrti, pa egzistencijalistički Mikymauz, Pakao i raj…

Tijekom devedesetih, Nohavica snima još nekoliko albuma, a na onome iz 1996., Divnom stoljeću, našla se i pjesma “Sarajevo”

Ještě hoří oheň a praská dřevo
ale už je čas jít spát
tamhle za kopcem je Sarajevo
tam budeme se zítra ráno brát

(Još gori vatra i praska drvo
no vrijeme je za poći spat
Ondje iza brda je Sarajevo
gdje ćemo se ujutro vjenčati)

Pozamašna je Nohavicina pjesmarica, više od 40 godina ljubavne, ljudske, sjetne, ali i vrlo ozbiljne lirike. Volim način na koji je opjevao Těšín i vremena kada je još bio jedan grad:

Moje nevěsta by byla dcera ševcova
z domu Kamińskich odněkud ze Lvova
Bydleli bychom na Sachsenberguv domě u žida Kohna
nejhezčí ze všech těšínských šperkůbyla by ona
Mluvila by polsky a trochu českypár slov německy a smála by se hezky
Kdybych se narodil před sto letybyl bych vazačem knihu Prohazků
dělal bych od pěti do pětia sedm zlatek za to bral bych

(Moja bi mlada bila kći krojačeva
iz roda Kaminskih, negdje iz Lavova
Živjeli bismo na Sachsenbergu, u kući Židova Kohna
Najljepši od svih tješinskih ukrasa bila bi ona
Govorila bi poljski i malko češki, nešto njemačkog i lijepo se smijala
Kada bih se rodio prije 100 godina bih bih knjigoveža kod Prohazkinih
Radio od pet do pet i za to dobio sedam zlatnika)

Ovdje ovo moje podsjećanje na dragog mi pjevača završava. Prijevodi, a ne prepjevi, pjesama u ovom tekstu vrlo su slobodni, nemoguće je dočarati veličinu Nohavicina poetizma. Zamislite Arsena na češkom…

Lipa

Današnje odredište bila je Lipa, 683 metra visoko brdo na krajnjem istoku Medvednice, ondje gdje se susreću Prigorje, gorje i Zagorje. Sunčan dan otkrio je lijepe prigorske brežuljke, a prije uspona na Lipu (koju na kraju nismo osvojli), zaustavljamo se na izletištu Vukov dol, smještenom uz potok zapadno od ceste prema Mariji Bistrici, na putu prema Planini gornjoj.


Tamo ćemo, pokazat će se, provesti više vremena od planiranog, jer ima se što vidjeti, a zabave ne nedostaje. Osim tri sjajno uređena i održavana mlina, putem se nude razne igre, moguće je zasvirati na “granofonu” ili zaigrati u šumskom kazalištu. Ondje su i zanimljive umjetničke instalacije u prostoru.


Stazom uz potok moguće je doći sve do crkve Sv. Jurja Mučenika u Planini donjoj, koja je ujedno i pogodna polazišna točka za uspon na Lipu.

Do Lipe ovoga puta nismo došli zbog umora mlađih članova tima, ali budemo već. I s osvojenih 450 metara uživali smo u vidicima…

Nije gužva, vi ste gužva

Znate onog svog prijatelja kojeg ste, ne jednom, u dogovoreno vrijeme čekali na kavi u subotu ujutro, a njega nema, pa nema, pa vam se napokon javi da se ispriča, jer – eto – traži parking, pa kruži… Onda parkira, napokon dođe, pa ostatak razgovora provede psujući i grad, i gužve i…  

A to je takav grad, mnogo је ljudi, mnogo auta, (pre)malo mjesta za sve. I nije jedini…

Saša Midžor, Cropix

Pišem ovo iz Zagreba i o Zagrebu, gradu koji je odavno premalen za svoje stanovništvo. Istina, dijeli sudbinu mnogih (zapravo većine) europskih gradova. Posjedovanje ili upotreba automobila u stalnom je porastu – gužve u gradovima uzrokovale su da se prosječno vrijeme koje osoba dnevno provede u automobilu udvostruči u razdoblju od 1975. do 1995., a daljnje udvostručenje očekuje se već 2025. Istodobno, pola svih putovanja u gradskim sredinama kraće je od pet kilometara, a trećina je kraća od tri kilometra.

Prometne gužve – i s njima povezano zagađenje i prometne nesreće – značajno utječu na ekonomski život gradova jer imaju izravnu i neizravnu cijenu. Zagađenje se tiče zdravlja ljudi, ali propadanja zgrada u gradskom središtu. Prometne nesreće – nerijetko sa smrtnim ishodom – mnogo su učestalije na gradskim nego na ostalim cestama. Ne treba biti posebno upućen da se shvati kako konstanan promet na gradskim ulicama uzrokuje buku i vibracije, što nas u post-potresnom, neobnovljenom gradu uznemirava više nego inače.

Još jedan problem vezan uz automobilski promet u središtu grada – po meni možda i najozbiljniji – je činjenica da izgradnja i proširenje prometne infrastrukture (cesta, parkinga) uvijek ide nauštrb kvalitete urbanog življenja, jer oduzimaju prostor namijenjen ljudima, poput nogostupa, parkova i dr.

Iako je pješačkih zona u središtu Zagreba sve više, bojim se da je to daleko od idealnoga. Na nekim “pješačkim zonama”, poput Tesline ulice između Preradovićeve i Gajeve, još uvijek je potpuno nemoguće pješačiti cestom, jer automobilski promet i dalje zapravo postoji.

Nadalje, ja uopće ne mislim da je postojeći javni prijevoz u Zagrebu loš, ali je jasno da ga treba unaprijediti. Tramvaj se često (pre)sporo kreće samo i isključivo zbog činjenice da dijeli dio prometnice s automobilima. Ilica od Gundulićeve pa sve do okretišta Črnomerec najbolji je, ali ne i jedini primjer. Ne uvijek, ali najčešće, u automobilu se vozi tek jedna osoba.

Davanje apsolutnog prioriteta gradskom prijevozu, pješacima i biciklistima u širem gradskom središtu promijenilo bi grad na bolje. Privatni automobil dominantna je pojava na svim gradskim prometnicama, koji prije svega zauzima dragocjeni prostor.

Pokušajmo zamisliti što bi se dogodilo da je, na primjer, cijeli potez od HNK do Zrinjevca, dakle Masarykova i Teslina, pješačka zona. Za stanare, vlasnike trgovina, restorana i kafića, za bicikliste, pješake? Bi li, recimo, Berislavićeva bila življa ulica da je pješačka zona ili Preradovićeva južno od Tesline? Je li nam ugodnije sjediti ili šetati Bogovićevom i Tkalčićevom ili Masarykovom?

Kopenhagen je – suočen s istim problemima – već šezdesetih godina 20. stoljeća počeo otimati prostor automobilima i davati ga građanima i posjetiteljima danskog glavnog grada. Danas Kopenhagen ima lijepih 96.000 četvornih metara područja bez automobila (od čega su 33 posto ceste, a 67 posto trgovi). Za usporedbu, prostor u Zagrebu omeđen Kačićevom na zapadu, Iblerovim trgom na istoku, vrhom Tkalčićeve na sjeveru i Hebrangove na jugu ima oko 800.000 četvornih metara. Kopenhagen ima 632.000 stanovnika, Zagreb oko 806.000.

Središte Zagreba je vrlo malo, većinu stvari moguće je (i trebalo bi se) obaviti pješice ili biciklom. Od Glavnog kolodvora do Kaptol centra je dva kilometra, od HNK do Palmotićeve jedva 750 metara.

U Zagrebu, međutim, od 1998. nije nastao niti jedan novi četvorni metar pješačke zone.

No, kako išta poduzeti, a da se barem netko ne naljuti? To je, naravno nemoguće. U Nürnbergu su vlasti, slično kao i u Kopenhagenu, dugo radile na otimanju prostora od automobila, uz nemale otpore. No, uspjeli su, gradske ulice i trgovi postali su atraktivnijima, zgrade su uređene.

Što je sa Zagrebom?

Za početak, cijene parkinga u najužem središtu treba značajno povisiti. To će destimulirati već i sam dolazak u središte grada, te samim time smanjiti gužve. Oni koji ipak inzistiraju na dolasku autom u najuži centar na taj će način otplatiti barem dio neizravnih troškova koje uzrokuju prometni zastoji i zagađenje. Kada se “parking” biznis pokaže nerentabilnim, evo više prostora za ljude.

Prometnice koje vode prema središtu grada treba rasteretiti od automobilskog prometa. Zašto po jedna od postojeće tri trake na Baruna Filipovića/Grada Mainza ne bi bila za automobile, tramvaje/autobuse i bicikle? Isto na Deželićevom prilazu i nizu drugih žila kucavica prema gradu.

Mislim da je dodatan problem još uvijek prevelika koncentracija kamiona u nekim dijelovima grada. Živim nekoliko stotina metara od pivovare. Zbog toga mojom ulicom dnevno prođe neliko desetaka kamiona, a ljeti – kada je potrošnja veća – mnogo više. Teški kamioni oštećuju kolnik, a često zbog veličine blokiraju križanja (i onemogućuju prolazak tramvaja, kola hitne pomoći u obližnju bolnicu).  

Svako rješenje i plan koji vodi kakvom-takvom unapređenju kvalitete života vrlo je strateške naravi. Za svaku takvu promjenu potrebna su desetljeća. Možda su neki novi gradski oci prvi korak?

Iz nepoznatog divnog kraja

Ivan se rodio 9. prosinca 1953., a 1960. krenuo je u osnovnu školu, smještenu na prekrasnoj uzvisini iznad mjesta. Zime su bile duge, s mnogo snijega, a Ivan je volio sanjkati se dugačkom livadom između kapele Sv. Križa i škole. Toga će se rado sjećati kada je, nakon svršene karlovačke gimnazije (koju je pohađao i Nikola Tesla) 1971. upisao glumu na Akademiji u Zagrebu…

Tako bi mogao izgledati uvod u biografiju Johna Malkovicha da njegovom djedu i baki Talijani nisu zapalili kuću u selu Lović Prekriški, a oni pobjegli u Ameriku. Ovako, John se rodio u Christopheru, Illinois, a ostalo je manje-više znano.

Potpuno nevezano s napisanim, danas smo posjetili Lović Prekriški. Čuli smo kako se s uzvisine nad mjestom prostire pogled kakav se u Hrvatskoj rijetko viđa, a na samom mjestu doznali smo da se za lijepih dana odavde vidi 40 posto naše zemlje. I doista…

Kapela, koja se nalazi na 460 metara nadmorske visine, okružena je malim grobljem i upravo se s tog položaja pruža najbolji pogled.

Dan nije bio najbistriji, ali se vrlo jasno vidio cijeli Žumberak, mnoge udaljene doline i planine, kao i plavičasti obrisi Kleka. Naravno, vraćat ćemo se… Posjetili smo kratko i Krašić, te Ozalj, ali Lović je bio glavni cilj. U nastavku galerija fotografija