Dok stojim u predvečerje na širokoj terasi Saladinove citadele, promatrajući smogom obavijen grad, ne mogu ne sjetiti se riječi Justina Marozzija, koji u knjizi „Islamska carstva – 15 gradova koji definiraju civilizaciju“ piše: „on je vitalan, neodoljiv, zagušljiv, opojan, jadan, impresivan, monumentalno inspirativan i duboko depresivan. Usisava život iz vas u gužvama u prometu koje odjekuju kao tisuću vozača koji sjede na tisuću sirena. Raskoš u otrcanosti, monumentalna raskoš, kolonijalni sjaj, ružnoća, kič i bahatost…“. Sve to, uvjerit ću se i sam, doista je Kairo.
Do džamije Ibn Tuluna, izgrađene krajem 9. stoljeća, dolazim u smiraj, ušavši kroz malo odškrinuta vrata vanjskog zida, pa uz blago režanje nekoliko umornih pasa kraj kojih prolazim, produžujem ravno do stola za kojim sjede trojica, izdaleka dajući do znanja da je za turiste i ostale zatvoreno. Ne odustajem, pitaju jesam li Amerikanac, ja zauzvrat kažem kako su naše reprezentacije prije nekoliko tjedana igrale nogomet baš ovdje u Kairu. To ih omekšava, ali ne koliko i moja donacija za džamiju, što mi na kraju otvara vrata potpuno prazne bogomolje. Šećem, u miru, prostranim dvorištem, kojim dominira visoka česma, a nad njim se nadvija vrlo neobični, spiralni minaret. Geometrija džamije je savršena, kao i pogledi koji se otvaraju oku i objektivu. Ova najstarija džamija u Egiptu sagrađena je na stjenovitom brežuljku al-Qata’i, uz koji su vezane mnoge biblijske legende, poput one da je ovo mjesto iskrcavanja Noine arke, mjesto gdje se Mojsije suočio s faraonovim čarobnjacima, te da se nalazi u neposrednoj blizini mjesta gdje je Abraham zamalo žrtvovao Izaka.
Nešto kasnije, večeram u Cafe Riche, otvorenom 1908. godine na tada i sada vrlo prometnoj, živoj ulici u središtu Kaira, Talaat Harb. Sada miran i pomalo uspavan, čini se da je Riche ipak značajan za noviju egipatsku povijest. Priča se kako je ovdje Nasser okupljao sudrugove-časnike, uoči svrgavanja kralja Faruka I. 1952. godine. Ovdje je uhićena književna kritičarka Safinaz Kazem, zbog osude režima Anwara el Sadata. Za stolovima Cafea razmišljali su i pisali dobitnik Nobelove nagrade Nagib Mahfuz, te pjesnici Salah Jaheen and Amal Donkul. Dok tradicionalno odjeveni konobar donosi Stellu – ne pretjerano dobar, ali na kraju dana dobrodošao egipatski lager – razmišljam o kontrastu između spokoja džamije Ibn Tuluna i uzavrele, bučne i kaotične atmosfere Talaat Harba i obližnjeg istoimenog trga, čijom sredinom dominira spomenik Talaat Harb paši, poduzetniku i osnivaču prve egipatske banke. Arhitektonski, u ovoj se četvrti osjeti više nego tek dašak Pariza ili Londona.
Do kompleksa Qalawun, stiješnjenog u njedrima islamskog, srednjovjekovnog Kaira, moguće je doći na više načina. Dok će većina izabrati šetnju vrlo popularnom ulicom al-Mu’izz, što im ne zamjeram, ja sam se probijao kroz nemoguće, nedokučive i neopisive labirinte Khan el-Khalilija. Kovači, zlatari, urari, manje ili više precizni mehaničari, prodavači tekstila, kineske plastičarije svih vrsta, malih piramida, anubisa i drevnih mačaka od drveta, ćilima i haljina, slastica, napitaka, kutijica s intarzijama, ugostitelji, kafedžije, vozači mopeda… U nekom kotlu kuhaju se glave životinja, ovoga puta nisam ništa naručio.
Imam sreće, jer u Qalawunu je posjetitelja malo. Džamija, izgrađena u 13. stoljeću za vladavine istoimenog sultana, izvana ima ponešto gotički karakter, što poznavatelji pripisuju snažnim vezama sultana Qalawuna sa Sicilijom. Qalawun (Qala’un) je bio uspješan vladar, koji je jačao diplomatske veze sa Zapadom. Razbio je mongolsku vojsku kod Homsa. Uspostavio je dobre odnose s Carigradom, carem Rudolfom Habsburškim i kraljevima Francuske, Kastilje i Sicilije, kao i trgovačke veze s Genovom. Džamija njemu u slavu, raskošno je svjedočanstvo razdoblja vladavine velikog vladara.
Put me vodi na jug islamskog Kaira, gdje hodam ulicom Bab el-Wazir, prašnjavom, kaotičnom prometnicom bez nogostupa, na čijoj površini se za prostor bore pješaci, konjske zaprege, dostavljači kruha na biciklima, automobili, mopedi, psi i mačke lutalice i poneki turist. Unatoč svemu, na objema stranama Bab el-Wazira nalaze se neke od najimpresivnijih islamskih građevina u Kairu. I – kafić Slovenija!
Prvo mi je odredište Aqsunqur (1347.), poznata i kao Plava džamija, zbog brojnih otomanskih keramičkih pločica. Ponovno sam potpuno sam u golemom kompleksu, na travanjskih 38 stupnjeva, koji se zbog suhoće zraka gotovo ne primjećuju. Za smrtnike ponižavajuća monumentalnost građevine odlikuje se dvama cilindričnim minaretima, od kojih je prvi običan, drugi rebrasti, a treći osmerokutni paviljon s lukovičastim završetkom. U jednoj od dvorana teški osmerokutni potporni stupovi drže križni svod. Vjeruje se da je u izgradnji Aqsunqura bilo i sirijskog utjecaja, jer je Amir Aqsunqur ranije bio guverner Tripolija. Džamija je od samog početka planirana asimetrično, oko mauzoleja djeteta sultana Kujuka, koji je postojao prije džamije i kasnije je uklopljen u nju.
Nastavljam Bab el-Wazirom, sada već, poput pravog lokalca, spretno izbjegavajući nalete mopeda, električnih rikši, automobila i ljudi. Nalijevo, obitelj sjedi na otvorenom i gleda najnoviju pizodu sapunice, malo dalje dvojica raskapaju Peugeot 504, čiji se lim sasvim dobro drži. Kada sam prvi puta posjetio Kairo prije gotovo 25 godina, već tada stari Peugeoti bili su dominantna marka. Danas prednost imaju automobili s Dalekog istoka. Pasa i mačaka, koji lijeno leže, ima kao i ljudi – mnogo, uvijek mnogo u gradu na čijem širem području živi 22 milijuna ljudi, neki kažu i 26.
Sada je 15.29 i ulicom, gradom, islamskim svijetom odjekuje poziv na molitvu, Asr. Želim razgledati džamiju i medresu Umm Sultan Sha’aban, izgrađenu u drugoj polovici 14. stoljeća, u čast majci sultana Sha’abana. U medresi su djelovale dvije pravne škole, škola Kur’ana za djecu, a u kompleksu su i dva mauzoleja. Kao jedinog namjernika na ulazu me dočekuje – saznat ću kasnije – Youssef. Na ulazu u svaki objekt ovoga tipa u Kairu uvijek te netko dočekuje, katkad netko tko će ti za par desetaka funti „pokazati“ ionako vidljivo, ponekad i službena osoba, vodič. Youssefa, sasvim bahato, procjenjujem kao još jednog neslužbenog vodiča, koji će mi pokazati fasadu i za to tražiti bakšiš. Kajem se ubrzo zbog toga, jer me vodi po dvoranama medrese, pokazuje dvorišnu česmu i prostor za pranje ruku i nogu, mauzolej sultana Sha’abana i njegovog sina, nakon čega me vodi u džamiju, iza zaključanih vrata.
Većina džamije je pod otvorenim nebom, a prostor za molitvu djelomično je natkriven velikim komadima prugastog platna. Jedan vjernik, kojeg ću malo kasnije snimiti iz ptičje perspektive, odmara na zemlji. Pri izlasku iz džamije, Youssef me pita bih li želio vidjeti i minaret? Vadi snop ključeva, nakon trećeg ili četvrtog pokušaja otključava stubište i šalje me samog gore, on mora čuvati ulaz… Izlazim na ravni krov džamije, pogled je nemiran, nestrpljiv, deseci satelitskih antena na susjednim zgradama, malo dalje minareti obližnjih džamija, prema zapadu obrisi tornjeva poslovnih zgrada na Nilu, a na jugu, na uzvisini, Saladinova citadela i obrisi moćnih minareta džamije Mohameda Alija. Pogled na zgrade u neposrednom susjedstvu otkriva bijedu četvrti, hrpe otpada u uskim ulicama i prolazima, nerijetko i na ravnim krovovima, plastične vrećice odbačene sa susjednih, viših zgrada.
Arhitektura ove impresivne džamije i medrese s ove točke već doslovno oduzima dah, ne samo zbog uspona strmim stubama. Sam sam. Dugo promatram detalje na građevini, ali i Kairo oko sebe. Opet u mislima Marozzijeva opažanja.
Po silasku, dočekuje me Youssef, pita kako mi se sviđa. Zahvaljujem, hvalim, pa opet. Bakšiš dajem bez traženja i srdačno se rukujem s dobrim i ozbiljnim Youssefom. Ponovno na Bab el-Waziru, užurbanost ulice sada je još vidljivija, skupina dječaka u školskim uniformama, vragolastih pogleda i krezubih osmijeha, trčkara za mnom: „Mister, mister, icecream!“.
Dolazak u džamiju Al-Azhar, koja se nalazi na suprotnoj strani Khan el-Khalilija – te trgovačke, labirintske, uskomešane turističke Meke – pred smiraj još jednoga dana. Dva minareta, Qa’it Baya i al-Ghurija, vidljiva izdaleka, magnet su koji te vuče prema Al-Azharu. Sahn – veliko, sjajnim bijelim kamenom popločeno dvorište – izgleda poput klizališta okruženog najprobranijim elementima islamske arhitekture. Iako je Al-Azhar znatno posjećenije mjesto od džamija koje sam obišao ranije, turisti i vjernici održavaju suživot.
Unutra, u medresi, skupine žena, muškaraca i djece, njih desetak u svakoj, razgovaraju, ozbiljnih lica – možda uz izuzetak djece – s učiteljima. Ovo je mjesto stoljećima bilo glavno središte pravnog i teološkog učenja u sunitskom svijetu. Najstarije medrese, iz Memelučkog razdoblja, i danas su dio kompleksa – medresa i mezar Amira Taibarsa (1309.), te medresa i mezar Amira Aqbugha (1333–9.). Atmosfera je vrlo posebna, kontemplativna, na momente i bučna, djeca rado i glasno odgovaraju na pitanja učitelja. Njihova lica odražavaju sreću, zanimanje.
Kasnije, gore na Citadeli, opet kontrasti. U džamiji al-Nasir Muhameda – osmogodišnjaka koji je, krajem 13. stoljeća, naslijedio al-Ashraf Khalila i potom vladao 47 godina – nema nikoga. Izgrađena početkom 14. stoljeća, džamija ostavlja dojam krajnje jednostavnosti, s kamenim stupovima i pravokutnim dvorištem. Glavni kontrast između divno skromne džamije al-Nasir Muhameda i nekoliko desetaka metara udaljene džamije Muhameda Alija nije samo vanjski i unutarnji dojam, potonja je prepuna turista. Muhamed Ali, rodom iz Makedonije, postao je vladarem Egipta nakon odlaska Napoleona i njegovih osvajačkih vojski 1801. Njegova džamija tipično je otomanska, u opreci s većinom islamskih bogomolja starog Kaira. Džamiju je za Muhameda Alija trebao izvorno graditi Francuz, Pascal Coste, ali je graditelj na kraju bio jedan Armenac. Francuskog utjecaja ipak je bilo, u vidu konstrukcije sahat-kule koja se nadvija nas sahnom, dar Louisa Philippea, kralja Francuske, kojemu je Muhamed Ali u znak zahvalnosti darovao obelisk koji i danas stoji na Place de la Concorde. Koliko god me ispunjavala i veselila mirnoća većine džamija koje sam ovoga puta posjetio, monumentalnost i nagužvanost džamije Muhamed Alija nije. Ipak, u sumrak, nagradila me lijepom siluetom.